Izlaganje

na znanstvenom skupu UDK 159.964.2

Primljeno 11. 12. 2006.

Snjean Hasna
Ante Jakia 32, HR-10000 Zagreb s.hasnas@mail.inet.hr

Psihoanaliza izmeu filozofije i pozitivizma psihologizacije

Saetak

Psihoanaliza kao teorija, praksa i interpretacija nije se pojavila kao samo jo jedan izam na poetku 20. stoljea, ve i kao jedan bitan pomak od doista tradicionalistikog poimanja onog unutarnjeg u ovjeku spram vanjskog. Sam Lacan, u suvremenosti jedan od najpoznatijih teoretiara i interpreta psihoanalize, kae da pristup koji bi odogonetnuo mjesto polazita njenog istraivanja i definiranja nije ba unutra, a ne zna se da li je izvana. Ovim se eljelo nagovijestiti da ona uporita koje govore ne samo o psihoanalizi, ve i o moguem nalaenju (Lacan je nesklon pojmu istraivanje, smatrajui da psihoanalitika metoda ne istrauje, ve nalazi) istih, iznose, pa i raunaju s nekim nesigurnostima spram tradicije. U vrijeme nastanka i prvih aktualnosti psihoanalize i Freudovog uenja, u filozofiji se gotovo istovremeno sve ee pojavljuju napori da se ljudska psiha i uope psihologijsko oslobodi kauzalnosti i mehanicistikih odreenja, s jedne strane, i da se istovremeno oslobodi predstave i kauzalnosti neeg iracionalnog i beskonanog, s druge strane. Nastojei izbjei nejasna odreenja i suprotstavljanja due i/ili psihe, filozofija sustavnije od E. Husserla nastoji sve izrazitije naglasiti ovjekovu unutarnjost kroz reinterpretaciju transcendentalnih iskustva subjektivnosti i intersubjektivnosti. Individualna teorijska tvorba, meusobno teorijsko proimanje, dodirne i razdvajajue povijesno-teorijske i filozofijske toke ovih dvaju razliitih, ali povremeno i komplementarnih ishodita predmet su zanimanja i razmiljanja u ovom radu.
Kljune rijei

psihoanaliza, Sigmund Freud, Jacques Lacan, filozofija, Maurice Merleau-Ponty, vidljivonevidljivo, pogled gaze

Psihoanaliza nije samo jedan od pojmova koji se neumitno utisnuo u svijest suvremenosti, ve je rije i poduhvatu za zamanim teorijskim, znanstvenim i kulturnim temeljem. Sigmund Freud, njezin, ini se, trajno osporavan i revitaliziran zaetnik, previdio je neto od toga u svojem esto spominjanom tekstu Budunost jedne iluzije. Iako u njemu veinom tematizira odnos religije i psihoanalize, on na kraju naglauje znaaj i domet znanstvenosti, kako uope tako i u psihoanalizi. U tim njegovim razmiljanjima prividno je prisutna i odreena slutnja sudbine discipline koju je utemeljio. No ipak samo prividno. Jer ipak, s druge strane, on jasno naznauje znaaj psihoanalize, i kao znanstvene metode i kao povijesne pojave u prouavanju ovjeka. U uvjerljivost psihoanalize on polae toliko izvjesnosti da na kraju kae da, iako ona nije iluzija, bila bi iluzija vjerovati da moemo negdje drugdje dobiti to to nam ona (psihoanaliza) ne moe pruiti. to je Freuda potaklo na tako rezolutan stav da psihoanalizu situira i tamo gdje ona ne moe pomoi? Sama psihoanaliza, njezina recepcija u Freudovoj suvremenosti prije svega i novi problemi ovjeka. Freud je prepoznao da u opepovijesnom i istraivakom kontekstu psiholokih fenomena ne postoji

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126)

22

S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije i pozitivizma psihologizacije

metoda analize koja bi smisleno odgovorila na zahtjeve vremena. to je ono to je u njegovom vremenu bilo vrijedno poticaja koji bi doveli do pojave psihoanalize, odnosno koja je to nova povijesna situacija indvidualnih i socijalnih problema? Uz postojee politike prilike njegove suvremenosti, vremena nastajanja psihoanalize (razdoblje pred Prvi svjetski rat), rije je ve o gotovo stoljeu ekspanzije graanske i kapitalistike kulture. Rije je, s jedne strane, o pojavi novih sociopsiholokih i individualnih psiholokih problema. S druge strane, dolazi i do pojave iznimnih otkria tog doba i njihova utjecaja. Djelo Charlesa Darwina, te npr. Psihologija gomile Gustava le Bonea, dobrim su djelom kao poticaj utjecala na Freuda. No, Freud ne eli nastaviti psihologistike i redukcionistike metode natopljene pozitivizmom, te svesti osobni i socijalni ivot na psihizam bez dodira sa stvarnou. Njegova metoda analize nije dakle introspekcijska, ve obuhvatna u onome unutar i u onome izvan ljudskog, pri emu on namee shvaanja nekih novih momenata koje on uvodi. Pritom on, dakle, repozicionira i reinterpretira neke, po njemu zapostavljene momente osobnog i socijalnog, kao to su to nesvjesno ili nagoni. Ti su momenti otpoetka udarili toliko dubok peat kao novi i revolucionarni termini analize da nesvjesno, na primjer, vjerojatno vie nikad nee biti spominjano, a da se pritom ne dovede u vezu s Freudovim imenom. U odnosu na osporavatelje i pobornike, povijesno mjesto psihoanalize (zajedno s Freudom) ostaje stoga jedna nedovrena rasprava. Rasprava je to, koja je kroz vrijeme od kad je psihoanaliza nastala, sama prerasla novonastalu disciplinu i postala jedno od onih suvremenih pitanja o subjektu koje je teko zaobii. Svakako jedan od najingenioznijih nastavljaa (iako ne ba pravovjeran) Freudova djela jest Jacques Lacan, francuski psihoanalitiar ije kritiko itanje, ali i razumijevanje samog Freuda uspijeva po suvremenom utjecaju nadmaiti i samog oca psihoanalize. Njegovo je djelo zapravo toliko ispunjeno novim dvojbama i pitanjima, koliko je i svaki predmet kritike to se usmjerava iz perspektive imanentnog itanja njegova teksta. No, na Lacanovu terenu psihoanalitikog itanja suvremenog subjekta, to i nije toliko bezazlen zadatak, jer jedna od Lacanovih novosti u odnosu na Freuda jest uvoenje i intenziviranje korelacije subjekta sa Simbolikim poretkom, pri emu on ustraje u istraivanju (nalaenju) njegova simbolikog i traumatskog poniranja. On to ini da bi kao psihoanalitiar s postojeim pojmovnim i praktinim psihoanalitikim instrumentarijem otkrio, kako on sam kae, ne stvarnost ve istinu. Ako Lacanovo uenje promatramo na odreenoj vremenskoj skali, uoava se da ono jo vie odudara od duha istraivanja psihologije 19. stoljea. To ne samo da je nedvojbeno razliito od introspekcijskog karaktera pozitivistikog psihologizma tog istog stoljea ve i od filozofija tog doba. No, Lacanova tumaenja, kolikogod odbacuju stariju psihologiju, ali i suvremenu psihologiju i psihoanalizu njegova doba, te odluujue originalno tumae odnos subjektova Innenwelta i Umwelta, ona ipak u istoj mjeri ne odustaju od filozofije. Isto, dodue, ne znai da bi se Lacan htio prozvati filozofom, ve da neke filozofske teme koristi u svojim uenjima i interpretira ih na vlastiti nain. Filozofskih autora i naina na koji oni utjeu na Lacana ima nekoliko i ovdje ih se ne moe pobrojati, a samim tim i razlagati, stoga u ukazati na jedan manji sluaj interferencije filozofije i psihoanalize na sluaju jednog psihoanalitiara, dakle Jacquesa Lacana i jednog filozofa, iji je rad pomogao u nekim Lacanovim tumaenjima, Mauricea Merleau-Pontyja. No, treba rei i to da namjera ove usporedbe prelazi smisao znaenja to ih djela ove dvojice autora imaju. Ta ista usporedba zapravo ide za odreivanjem vremenskih, odnosno povijesnih koordinata i smisla tih istih koordinata koje su mogle imati, ili jesu imale u jednom trenutku. Smisao o kojem je rije, s druge strane, nije

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126)

23

S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije i pozitivizma psihologizacije

dakle u tome da bi se odredila interpretacija jedne klime, jednog zeitgesta koji je odredio ove koordinate, nego elim naglasiti jedan peat, jedan mogui domet danih interpretacija Lacana i Merleau-Pontyja. Naime, psihoanaliza se u doba razvoja Lacanova djela kretala u usporednim povijesnim koordinatama s rastuim utjecajem biheviorizma i Gestalt-psihologije (s kojima Lacan ba i nema neke pozitivne dodire), dok je za Merlau-Pontyja bilo puno vie dodirnih koordinatnih toaka s filozofijom (egzistencijalizam, fenomenologija, posebno njezin zaetnik Husserl). No, dok se recimo spomenute psihologijske kole kreu u odreenim tokama koordinatnog sustava, tvorei jasan pravac kretanja, Merlau-Ponty i Lacan kao da su pomijeali vertikale i horizontale istog sustava i izali iz njega, a moda se moe rei i da su ga probili. To bi bio smisao njihova dometa u koordinatnom sustavu povijesti kojeg nadilaze, jer on ne oznaava sigurne toke to su ih usidrile nekim jasnim ukrtavanjem vertikalnog i horizontalnog. Kao to je ve naglaeno, da je Lacan svoju posebnu poziciju tumaa psihoanalize izgradio ne samo kritikim tumaenjima Freuda ve i pod utjecajem filozofije, ali i ireg horizonta kulture, isto se mora utvrditi i za Merleau-Pontyja. Iako po vokaciji prvenstveno filozof, rije je o autoru koji duboko zalazi u podruja izuavanja podruja, ne samo filozofije ve i na podruje psihologije ili psihoanalize, kao i na podruja koja se nuno ne veu za filozofa primjerice, slikarstvo. On npr. na originalan nain tumai filozofski problem tjelesnosti u svojem najpoznatijem djelu Fenomenologija percepcije. U njemu, kao i kasnije, Merleau-Ponty spaja u jednu cjelinu podruja iz filozofije, psihologije, psihoanalize, teorije govora, fiziologije i drugih podruja, stvarajui jednu od prvih komplementarnih knjiga o odnosu tjelesnosti i subjekta. Rei, dakle, za djela Lacana i Merlau-Pontyja da su suprotstavljeni sustavima miljenja, bilo bi istovremeno i previe i premalo, jer se obojica nalaze i unutar i izvan njega, utjecajima koji su im pomogli da se izgrade, ali da te iste utjecaju i prevladaju. ini se da je smisao ovog traenja na koordinatama psihoanalize i filozofije ve uoio i sam Lacan. U njegovoj knjizi etiri temeljna pojma psihoanalize on naznauje kljune pojmove bez kojih se psihoanaliza ne moe razumjeti. To su nesvjesno, ponavljanje, prijenos i nagon. Ako se usredotoimo na drugi od ovih pojmova, ponavljanje, vidjet emo da ga Lacan nastoji tumaiti kroz jedno specifino tumaenje pogleda, odnosno vidljivog. Pogled, u Lacanovu tumaenju, naspram oka kao funkcije nastoji istraiti bit onog to on zove skopiko polje. Skopiki nagon, kao samo jedan od nagona koji se pojavljuje u tom polju za Lacana, specifian je, jer se najpostojanije nastoji oduprijeti ponoru s kojim se subjekt susree u odnosu s okolinom. Na temelju njega slijedi daljnja razrada lacanovskog pojma subjekta. No, ono to je zanimljivo jest da on svoje tumaenje gradi na uvidima iz Merleau-Pontyjeva djela Vidljivo i nevidljivo. Analiza ovih dvaju gledita o vienju oigledna je razlika izmeu Lacanova i Merleau-Pontyjeva stajalita. Pa ipak, Lacan ne ide za tim da se na bilo kojem mjestu u tumaenju pogleda u psihoanalitikom kljuu suprotstavi gleditu Merleau-Pontyja i za njega nije predmet kritike ili primjedbe. Zato je to tako, ako evidentna razlika postoji? Razlozi su vjerojatno u tome to Lacan uvia, moemo rei, dvostruku vrijednost dvaju gledita o vienju, dva nova naina koja su mu bliska povijesno i koja predstavljaju dvostruki razlaz s tradicijom. On naglaava da je Merleau-Ponty u oku prepoznao zaetak Platonove tradicije, koja ideju vidi kao voditelja koji je vodi, a taj je voditelj, dakle, oko samo. On tu ukazuje na zanemarenu zavisnost vidioca od vidljivog. Iz ove situacije Lacan uoava ono to on zove shizma oka i pogleda, u kojoj se zapravo oituje ono to on zove skopiki nagon koji tvori i nau svijest, a nalazi

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126)

24

S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije i pozitivizma psihologizacije

na polju vidljivog. Pomou Merleau-Pontyjevih uvida, Lacan eli izdvojiti razliku izmeu subjekta vidljivog i subjekta elje. Tu se zapravo eli pokazati da se psihoanaliza za Lacana ne konstituira kao weltanschaung, ve se bavi jednom daljnjom razradom pojma subjekt u svojoj specifinoj pojmovnoj i povijesnoj maniri. A ta se specifinost kree od razlikovanja mehanike funkcije oka i dijalektike elje koja se manifestira u pogledu. U cjelovitoj Lacanovoj analizi ovaj je nagon proizaao iz analize odnosa organa (oka) i subjekta, a takoer je zahvaen lacanovskim odreenjem manjka koji je organiziran u kompleksu kastracije (odnosno oznaitelja). Merleau-Ponty posluio je Lacanu kao inspiracija, kao to je ve i navedeno, svojom razradom odnosa vidljivog i nevidljivog. Vidljivo predstavlja jednu novu ontoloku, optiku perspektivu i jednu specifinu ontoloku mo bia da se konstituira u svijetu. No, za Merleau-Pontyja ona nema odreenja psihoanalitikog znaenja, ve je rije o moi subjekta da se konstituira u svijetu u odnosu na tijelo i bitak tjelesnosti. Openito govorei, Merleau-Pontyjev odnos prema tijelu prividno prati jedna tradicija zaeta u kasnim radovima Edmunda Husserla, meutim, rije je o nainu tematiziranja problema tijela koji filozofski trai nain njegove deskripcije, suprotstavljen tradiciji svake vrste. Tijelo nije skup funkcija ili, pak, samo dio prostora, ve jedan skup znaenja i postojanja bitka. Bivajui vie od funkcija koje mu daju razliite tradicije, Merleau-Ponty u svom tekstu Oko i duh, koji govori o slikarstvu i tjelesnosti, kae da je tijelo zapravo preplet vienja i kretanja. To znai da tijelo koje se kree ima znaenje tek u vidljivom svijetu, ime i vidljivo postaje kretanje. Upravo je slikarstvo pravi primjer da bi se istaknulo ono bitno o oku i vienju kao neem to je vie od mehanike funkcije organa oka. Naime, za slikara se kao umjetnika ne moe rei da u sebi posjeduje neko posebno, umjetniki nadahnuto tree oko. Upravo je veliina slikarstva u tome da dokazuje da se sluenje ovim dvama prisutnim osjetilnim oima pokazuje da su ona ipak vie od prijemnika za svjetlost, linije i boje. Traiti dubinu izmeu ovih zadanosti jednog mehanikog vienja, suprotstavljeno je onome to slikarstvo izraava izvan granica profanog vidljivog, a to ta ista profanost smatra nevidljivim. Ovaj mehanicistiki nazor o gledanju pronalazi Merleau-Ponty, naravno, kod jednog od oeva mehanicistike paradigme, Renea Descartesa. No nije dovoljno, po Merleau-Pontyju, misliti da bi se vidjelo, jer spram misli, tijelo i vienje jesu jedno transcedentno, nepojmovno predstavljanje univerzalnog. Oni predstavljaju, s jedne strane, jednu zasebnu, ali prisutnu filozofiju vidljivog zasnovanog na razmatranju vienja kao krianja, gdje se sreu svi vidovi bia. Merleau-Ponty ironino karakterizira klasinu pozitivistiku psihologiju kao onu koja s ovakvim misterijama u odnosu subjekta i tjelesnosti barata kao dijete s eksplozivom. Njezina namjera da na ovaj ili onaj nain utemelji odreeni vid psihizma, pri emu bi idealno stanje bila odreena ista svijest za Merleau-Pontyja, ipak je samo jedan nain zauzimanja gledita u odnosu na svijet i druge, a ne samo unutarnje psihiko postignue. Stoga i nije neobino to je njegov stav prema psihoanalizi naklonjeniji. Psihoanalitika tumaenja on tumai kao sugestije koje ako se ne mogu dokazati ne mogu se niti eliminirati. To, s druge strane, ne znai da su ona nastala da bi nam dala nune odnose uzrok-posljedica, ve da bi nam naznaila odnose motivacije koji su mogui. Na kraju, on psihoanalizu razumije i kao odreen vid subjektivacije koji se oituje u stvaralakom osvajanju nas samih, bez da odgovara nekim konzistentnim zahtjevima strogosti. Ovome je unekoliko bliska njegova interpretacija filma u tekstu Film i nova psihologija, gdje je sluenje filmskim jezikom slino ovjeku koji govori i slui se sintaksom, a

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126)

25

S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije i pozitivizma psihologizacije

da na nju pritom ne utjee i da nije uvijek u mogunosti izvesti pravila kojih se spontano pridrava. Iako ovdje nije mogue iznijeti sve vidove Merlau-Pontyjeva filozofije, uoljivo je da je za psihoanalizu, kako je razumije i tumai Lacan, bila vie nego poticajna. Lako moemo dakle utvrditi da je odreena tvorba izmeu psihoanalize i filozofije, kad su ovaj psihoanalitiar i ovaj filozof u pitanju, bila i ostala vidljiva i mogua. Pa ipak do toga ne samo da nije dolo ve i ne postoji ni dovoljno utemeljujui razlog koji bi ovakvu tvorbu opravdao, ve evidentne dodirne toke. Analizirajui njihove razliite naine kako razumiju jedan specifian vid bia u situiranju vidljivog kroz psihoanalitiko i filozofsko razumijevanje tog ingeniozno iznaenog problema, mogli bismo otkriti zato i kako doi do dubljih uvida, kako je to Merleau-Ponty rekao, jedne filozofije vidljivog. Sasvim sigurno to i nije besmislen posao. No, ono to se posebno istie i to vrlo vjerojatno potie i Lacana da koristi filozofske uvide, a da pritom kritiki ne ocjenjuje u potpunosti znaaj i domet MerleauPontyjeve filozofske meditacije o vidljivom, jest svijest o jednom novom potencijalu te filozofije. Ona je suprotstavljenost tradiciji s njezinim zasadama psihologizma, pozitivizma ili biologizma, kao i psihoanaliza. U svom gotovo najznaajnijem djelu o razumijevanju Lacanove psihoanalize, Slavoj iek u Sublimnom objektu ideologije naznauje dubinu prosvjetiteljskog na kraju 20. stoljea. Ostavljajui ieka po strani, za prosvjetiteljstvo se moe rei da je jedan pojam za kojeg se u suvremenosti vie ne zna da li uope jo postoji razina kritike koja ga nije dotakla. Instruktivno bi bilo razmisliti znai li to da je za prosvjetiteljstvo bolje da ga nije ni bilo, i nije li stoga bilo jo korisnije da nije ustalo protiv ega je ustalo? Ili pak je ono s druge strane poduhvat koji jo nije naao svog istinskog kritikog nastavljaa? Na jednom nikad vrstom koordinantnom sustavu povijesti i misli, uvidi Jacquesa Lacana i Mauricea Merleau-Pontyja reflektiraju se u jednom manjem dijelu kroz ekskurs o vidljivom, ali i u cjelini njihovih djela rije je o pozicijama to su ih zauzeli da bi permanentno probijali granice sustava. Njihove toke u tom sustavu svijetle su. No, kolikogod bile svijetle i kolikogod ova trivijalna metafora eli ponovno ukazati na prosvjetiteljstvo, ogrijeili bismo se kad se ne bismo spustili do tih svjetleih toaka i pokuali vidjeti dubinu kretanja na koju se pokualo ukazati iza svjetla i tmine i time ih bolje razumjeti.

Literatura:
Freud, Sigmund: Budunost jedne iluzije i drugi spisi, Naprijed, Zagreb 1986. Husserl, Edmund: Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija, Globus, Zagreb 1990. Lakan, ak: Spisi, Prosveta, Beograd 1983. Lacan, Jacques: etiri osnovna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb 1986. Merlo-Ponti, Moris: Oko i duh, Vuk Karadi, Beograd 1968. Merleau-Ponty, Maurice: Film i nova psihologija, u: Nova filozofija umjetnosti, odabrao i predgovor napisao Danilo Pejovi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1972. Merleau-Ponty, Maurice: Fenomenologija percepcije, Veselin Maslea, Sarajevo 1990. iek, Slavoj: Sublimni objekt ideologije, Arkzin Edicija uitak, Zagreb 2002.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 105 God. 27 (2007) Sv. 1 (2126)

26
Snjean Hasna

S. Hasna, Psihoanaliza izmeu filozofije i pozitivizma psihologizacije

Psychoanalysis Between Philosophy and Positivism of Psychologization

Summary

Psychoanalysis as a theory, practice and interpretation did not occur like another -ism on the begining of the twentieth century, but also as one important step ahead from truly traditional understanding of inside of the man which is confronted with his outside existence. Jacques Lacan himself, today one of the most known theoritician and interpreter of psychoanalysis, says that approach which could figure out where is the starting point of its exploring and defining isnt really inside, and its not sure if its outside. Saying this, one wants to foreshow that those foundations which speak not only of psychoanalysis, but also about possible findings (Lacan is not willing to use the notion researching, because he thinks that psychoanalytic method does not research, but rather finds) of them.That is why there are some uncertainties about tradition in these considerations. At the time when psychoanalysis and Freuds learnings became actual and new, in philosophy almost simultaneously more and more often are present efforts which human psyche and psychology in general were slowly making free of causalities and mechanistic charachteristics on one side. On the other side, in the same time, there have been efforts which would make the psyche free of such images that would define it as irational and infinte entity. Trying to avoid unclear definitions and confrontations in understanding of psyche and/or soul, philosophy is more sistematical with this problem since philosophy of Edmund Husserl. Hes trying to emphasize more utterly the world inside the man through the reinterpretation of transcedental experience of subjectivity and intersubjectivity. Individual philosophical creation, mutual theoretical coming between, connecting and separating historically-theoretical and philosophical standpoints of these two different, but occasionaly also complementary outcomes are the object of interest and reflections in this work.
Key words psychoanalysis, Sigmund Freud, Jacques Lacan, philosophy, Maurice Merleau-Ponty, visible-invisible, gaze